U smislu sekularnosti riječ je jednom od naprednijih zakona na prostorima Ex-SFRJ. No, da li će biti konsenkventno sproveden je sasvim drugo pitanje. Prostor Balkana se suštinski ne može pohvaliti uspješnim zakonskim implementacijama, no zakon kao zakon, bez ulaska u političke motive je jedan od malobrojnih koji jača sekularne i laicističke osnove društva (nešto slično francuskom modelu).
Ograničenje javnih (podvlačim “javnih”) uticaja vjerskih zajednica je nužan korak ka vjerskoj demistifikaciji Balkana i temelj izgradnje inkluzivnog sekularnog i kritičkog društva. Zakon treba pročitati u cijelosti i razumjeti cjelokupan sistem vrijednosti koje čine dio njegovog duha.
Lično vjersko uvjerenje mnogih (čitaj: SPC – Srpska pravoslavna crkva) koji negoduju zbog ovog zakona, sputava ih da dođu do racionalnih zaključaka u vezi s istim. Očekivano, instrumentaliziran je od strane desničara i vjerske zajednice koji odmah pozivaju na “ugroženost” jedne cijele grupe. Istina, desničari i vjerske institucije se mogu osjećati ugroženima. Oni su ti koji ovim Zakonom gube moć nekontrolisanog vladanja širim masama. Običnom građaninu ovaj Zakon neće izmjeniti svakodnevnicu. Usudio bih se čak reći, da će prije osjetiti pozitivan efekt, nego negativan.
Nažalost, balkanska plemena suštinski ne znaju drugačije osim afirmacije kolektivnog “razmišljanja”, gdje osjećaj etničke pripadnosti diktira društvene postupke i reakcije (klerofašistički model). Individualno razmišljanje izvan etničko-religijskog osjećaja pripadnosti je mnogima jedan poprilično apstraktan koncept.
Bitna karakteristika Zakona se prepoznaje u poštivanju međunarodnih ljudskih prava i sloboda. Na primjer, Član 4 kaže: “Sloboda vjeroispovijesti ili uvjerenja štiti teistička, NETEISTIČKA i ATEISTIČKA uvjerenja, kao i pravo da se, postupajući po sopstvenoj savjesti, ne ispoljava bilo kakva vjera ili uvjerenje”. Zakonodavstva mnogih (ekonomski) naprednijih društava od Crne Gore ne posjeduju sličnu formulaciju koja je u duhu ljudskih prava, a zemlje regiona se u ovoj sferi nalaze još uvijek u “kamenom” dobu.
Sa druge strane, u pojedinim članovima ovog Zakona se da uočiti poštivanje načela zakonitosti i drugih pravnih načela. Premda Zakon ispunjava ove pravne standarde, SPC-a nalazi da je Zakon diskriminatoran. Razlog za to su primjerice članovi 62. i 63 koji zahtjevaju dokazivanje načina sticanja imovine vjerskih zajednica. Svakom prosječno obrazovanom čovjeku treba da bude jasno, da dokazivanje sticanja imovine i imovinskog stanja nije nešto novo. To je dio svakog pravnog sistema i Građanskog prava.
Izostavimo za trenutak pitanje održaja iz narednog primjera. Treba zamisliti situaciju u kojoj jedna osoba (ili organizacija) koristi neku nekretninu, tj. ima je u svom posjedu, no za istu ne posjeduje dokaze njenog sticanja tj. takva osoba nije vlasnik, odnosno ona je nepošten/nezakonit posjednik. U normalnim okolnostima i društvima se takva nekretnina (imovina u širem smislu) vraća vlasniku, odnosno, ukoliko vlasnik ne postoji, utoliko mnoga zakonodavstva svijeta predviđaju da takva imovina postane državna. Ovo pravilo važi kako prema fizičkim, tako i prema pravnim licima. Davanje imuniteta bilo kome, pa i vjerskoj zajednici, da bespravno stiče imovinu, krši osnovna načela pravičnosti, pravne sigurnosti i poštenja. Zamislite da vam jedna osoba uzme vašu stvar i kaže: “ovo je moja svetinja i nemaš pravo da tražiš dokaze kako sam je stekao!” Moje pitanje stoga glasi: Da ovaj zadnji primjer predstavlja oblik normalnog društva kojem treba da se teži?
Zakon je jasan, ako imaš dokaze sticanja imovine, imovina je tvoja. To je izraz pravičnosti i poštenja. Tu nema apsolutno ništa diskriminatorno.
No, s obzirom da vjerske zajednice nikada nisu, niti će ikada biti poštene, a generacije novih indoktriniranih vjerskih dronova ne vide dalje od krsta/križa/polumjeseca/etc., nije nikakvo čudo da zbog takvih, nepravda, obmane i lagano vraćanje u srednji vijek jačaju svoje temelje. U ovakvom okruženju mali broj konstruktivnih ideja, koje daju tračak nade novim generacijama da ovakve zakone iskoriste u izgradnji modernog društva, ostaju samo kao puka utopijska misao.
Tekst zakona: http://zakoni.skupstina.me/zakoni/web/dokumenta/zakoni-i-drugi-akti/884/2178-12812-23-3-19-7.pdf